BLOGGER TEMPLATES AND TWITTER BACKGROUNDS »

петак, 10. јул 2009.

Rio De Zaneiro




opste informacije o Brazilu mozete procitati OVDE


Ogroman konglomerat kultura, rasa i nacija, baš kao i sam Brazil, Rio je spoj nespojivog, grad frenetičnog hedonizma i preterivanja u svemu.

I pored neopisive gužve, sveprisutnog kriminala, sirotinjskih naselja koja niču kao pečurke i šire se neverovatnom brzinom, oronulih delova grada za koja niko ne mari, Rio je i dalje jedan od najprivlačnijih gradova sveta.
Brda raskošnog rastinja i netaknute obale zaliva Guanabara otkrila je prva portugalska ekspedicija predvođena Pedrom Alvaresom Cabralom još 1500, da bi u sledećem navratu portugalski navigatori, kojima je komandovao Gaspar de Lemos, bacili ovde svoja sidra, krstivši koloniju imenom Rio de Janeiro de Sao Sebastiao, verujući da su se iskrcali na ušće reke i to na dan Sv. Sebastijana koji pada u januaru, pa otuda ime „Januarska reka“. Tek tridesetak godina kasnije portugalski dvor šalje prve kolonizatore, sukobivši se sa Francuzima koji su naselili teritoriju današnjeg Rio de Žaneira još početkom veka i nisu pristali da je prepuste Portugalcima bez borbe, ali su do 1650. bili proterani.
Krajem 17. veka u pokrajini Minas Gerais ( Žerais) pronađeno je zlato a početkom 19. veka kompletan portugalski dvor se seli u Rio bežeći pred Napoleonovim osvajanjima. Kada se 1822. godine, kraljevska porodica vratila u Portugaliju i Brazil dobio nezavisnost, rezerve zlatne rude su već potrošene i primat preuzima kafa, kao novi izvor prihoda. Uprkos konstantnoj transformaciji, grad je i dalje imao izgled kolonijalne provincije sve do početka 20. veka kada se konačno pristupa izgradnji širokih gradskih avenija i podizanju palata u maniru francuskog stila Bel Epok. Iako je od 1960, prestonica Brazila premeštena iz Ria u Braziliju, Rio je bio i ostao kulturni epicentar zemlje.
Najlepši doživljaj kada se započne obilazak Ria je pogled sa njegova dva najpopularnija brda, gde je i sam uspon atrakcija. Prva destinacija je Korkovado.
Korkovado (“grbavac” na portugalskom)sa svojih 710m se ugnezdio u sred najveće urbane šume na svetu – nacionalnog parka Tižuka (Floresta da Tijuca). Ideja da se izgradi železnica sa uspinjačom za radoznale Karioke i turiste rodila se vrlo rano, pa kako je Rio od svog postanka nosio epitet kulturne prestonice Brazila, uspinjača je otvorena već 1884. Pokreće se preko električnog pogona i samim tim ne zagađuje okolinu svog prirodnog okruženja. Železnica se penje nekih dvadesetak minuta, brzinom ne većom od 15km na sat, čitavom trasom oivičena gustišem, osim na jednom mestu gde se samo u par sekundi otkriva parčence fantastičnog pejsaža, ukoliko ste zauzeli sedište na levoj strani vagona, dajući vam tek nagoveštaj šta vas čeka na vrhu.
Po izlasku iz voza, ulazi se u lift koji vodi do vidikovca. Na platou, zakrčenom stotinama turista sa svih meridijana, dočekuje vas snažan vetar, pogled od 360 stepeni i monumentalna statua Hrista Spasitelja, koja je fotografisana iz svih mogućih uglova, obišla svet i proslavila Rio. Statua je podignuta 1931, i visoka je 38 metara. Konstruisana je sa raširenim rukama kao da želi da prigrli grad, težina joj je preko hiljadu tona a može da izdrži udare vetra jačine do 200km na sat.
Korkovado neprestano nadleće jato fregata, interesantnih ptica koje Karioke nazivaju čistačima okeana. Vidikovac je napravljen tako da možete idući u krug , pogledom da obuhvatite ceo grad, njegove zalive, uvale i lagune, da naslutite svih 80km njegovih plaža, među kojima su najpoznatije Ipanema, Kopakabana, Botafogo i Flamengo, most Niteroi koji spaja istoimeni deo grada sa Riom, lagunu Lagoa Rodrigo de Freitas, botaničku baštu ( “Jardim Botanico”), stadion Marakanu, i pravu košnicu koja se komeša i ne posustaje 24 sata. Sa Korkovada se pruža divan vidik i na ono drugo brdo, valjda najpoznatije na svetu – Glavu šećera. I onda shvatite zašto Rio de Žaneiro nosi epitet “Cidade Maravilhosa” - veličanstvenog grada.
Glava šećera (Pao de Acucar), simbol grada Ria, su u stvari dve formacije povezane žičarom. Uspon se sastoji iz dve etape, žičarom se najpre penje na manje brdo (Morro da Urca) posle čega sledi presedanje i vožnja na ono veće. Kako se Glava šećera nadvila nad samim okeanom, pogled sa nje nudi jednu novu perspektivu , različitu od one koju ste imali na Korkovadu. Ovde se treba zadržati što je duže moguće, jer kad siđete na zemlju, jedan deo čarolije nestaje. Na Glavi šečera je tog dana bila takva navala turista da smo u redu za povratak žičarom, čekali dobrih sat vremena i to na suncu. Vodič nam je skrenula pažnju da se u suvenirnici na Glavi šećera prodaju najlepše izrađeni predmeti od drveta koji se ne mogu naći na drugim mestima u Riu. Bila je u pravu. Ako se dogodi da nesmotreno zalutate u kraj koji je isto tako mračan kao i njegova reputacija, može vas iznenaditi jedan nesvakidašnji običaj koji praktikuju stanovnici Ria. Kad primete da je grupa sa nečasnim namerama bacila oko na nekog turistu, momentalno će opkoliti stranca sa svih strana i nastaviti zajedno sa njim sve dok džeparoši ne shvate poruku i ne odustanu od svoje namere. U prvom momentu svakome će se od ove predstave odseći noge, ali će ubrzo shvatiti da je u pitanju neobična solidarnost koja nekad može da spase i život.
Boravak u Riu pruža mogućnost da se postepeno naviknete na melodiju portugalskog jezika. U početku ovaj neobičan jezik zvuči čudno, ali vremenom nehotice i sami pokušavate da ponovite reči koje čujete, i vežbate reč „Kopakabaaaana“ koja se izgovara sa jednim dugim „a“ na pretposlednjem slogu, potpuno drugačije nego što smo mi to zamišljali.
Posle izleta na Korkovado i Glavu šećera, neminovno sledi odlazak u istorijski centar grada. Najzgodnije je koristiti metro do stanice „Cinelandia“, središtu mnogobrojnih bioskopa i pozorišta i velikim otvorenim prostorom koji predstavlja omiljeno stecište za političke govornike po ugledu na londonski Hajd Park. U neposrednom komšiluku se prostire i najlepša ulica grada Rio Branco, koja je projektovana 1905. po ugledu na pariska Jelisejska polja, sa čak 115 građevina u klasicističkom stilu od kojih je danas ostalo nažalost samo desetak. Na njenom početku, jedna za drugim se ređaju zdanja operske kuće (Teatro Municipal), Nacionalne biblioteke i Muzeja likovnih umetnosti, divne građevine u francuskom neoklasičnom stilu (Museu Nacional de Belas Artes). Muzej čuva dela vodećih brazilskih umetnika 19. i 20. veka uključujući i platna najpoznatijeg brazilskog moderniste Candido-a Portinari-ja. Krećući se prema jugu u pravcu avenije Avenida Republica do Chile, nailazi se na Metropoliten katedralu, nezgrapnu tvorevinu od armiranog betona koja prosto šokira svojom ružnoćom. Sagrađena je sa ciljem da primi pet hiljada vernika, a bez obzira iz kog ugla se posmatra jedino našta asocira je svemirska sonda sa početaka vasionskih osvajanja. Na tavanici katedrale izrađen je krst od raznobojnog vitraža i to je ujedno jedini detalj koji zavređuje pažnju. Zbog stalno prisutnih talasa i snažnih struja, na koje će vas upozoriti svaki stanovnik Ria, zaboravite na plivanje u vodama Atlantika. Odlazak na Kopakabanu će se svesti pre na brčkanje u plićaku ako ne mislite da sebe dovodite u opasnost. I ono čega se svako pridržava kao nepisanog pravila jeste da se na plažu ne nosi ništa sa sobom. Plaže Botafoga i Flamenga odavno nisu za kupanje zbog zagađenosti.
Ali zato ukoliko ste željni lenstvovanja na plaži sa dozom šika i stila, Karioke će vam preporučiti odlazak na Ipanemu. Ipanema je znatno bezbednija za strance, mirnija i intimnija, a u njenoj neposrednoj blizini, odvojen kanalom je otmeni deo grada Leblon, sa lepim kućama, uređenim vrtovima, čistim ulicama i drugačijim komšilukom, tako da se na trenutak pitate da li ste uopšte više u Riu. Za razliku od Zone Sul, ovde nema ogromnih šoping molova i masovne potrošačke groznice, već prevladavaju manji i skupi butici. Najprijatnija šetnja ove vrste je sigurno ulicom Rua Visconde de Piraja gde je većina prodavnica smeštena u prijatnoj hladovini pod arkadama.
Dobrim delom Ipaneme i Leblona proteže se laguna Rodrigo de Freitas koja je poznata po tome što se na njenoj površini svake godine postavlja ogromna novogodišnja jelka sa fantastičnim svetlosnim efektima. Za novogodišnju noć na ulice Ria sjati se i do dva miliona duša a glavni šou je upravo ovde, uz muziku, vatromet i svakakve druge ludorije. U vreme mog boravka, iako je uveliko prošao 1. januar, jelka je i dalje stajala kao atrakcija i privlačila poglede posebno uveče, kad na njoj počnu da se pale kaleidoskopi raznobojnog svetla bez ijednog ponavljanja. U neposrednoj blizini Leblona prostire se fascinantna botanička bašta (Jardim Botanico), još jedno čudo Rio de Žaneira, koja je toliko velika da se turistima ne preporučuje njen obilazak bez pratnje vodiča jer je bilo slučajeva da se u njoj izgube. Botaničku baštu je osnovao portugalski kralj Žoao VI (Joao) 1808. godine za vreme svog izgnanstva u Brazilu. Tokom godina broj posađenih vrsta polako se povećavao i dostigao cifru od 5000 primeraka tropskog i subtropskog rastinja, među kojima je najimpresivniji drvored od 134 kraljevske palme.
Obilzak grada obuhvata i posetu Marakani, gde sa plaćenom ulaznicom možete da obiđete ceo stadion, svlačionoce, hodnike, teretanu čak i osetite njegovu travu pod nogama i odgledate mali show sa loptom na delu terena koji je za to predviđen. Svi znaju sa kakvom strašću Brazilci doživljavaju fudbal, a ovde od lokalnog vodiča možete da čujete i to da, ako ne-daj-bože Brazilci izgube utakmicu na svom stadionu, sutradan niko nije obavezan da dođe na posao, jer je dan nacionalne žalosti. Ali isto je i kad pobede, slavlje traje najmanje 24 sata pa opet sutradan ne moraju na posao jer se podrazumeva da je to dan nacionalnog slavlja. Kad je fudbal u pitanju nestaju sve socijalne razlike jer u njemu podjednako uživaju i za njega žive svi stanovnici Ria.
Za one koji nisu ljubitelji karnevala, odlična prilika da uživaju u sambi je odlazak u neki od noćnih klubova. Ovo zadovoljstvo dosta košta, a u samom klubu skupo je i piće i slikanje. Za nešto manje od dva sata može se odgledati bogat program sa sambom i etno plesovima Brazila, mada se samba kao i „musica popular brasiliera“ izvodi u gotovo svim barovima širom metropole sa dobrim štimungom i zabavom. I kad se približi dan odlaska, imate utisak da ste videli sve, a onda shvatite da je to samo varka. Udobno ušuškanu u svom sedištu, tiho brujanje džambo džeta postepeno me je odvlačilo u san, dok je sigurno zaranjao u brazilsko nebo, ostavljajući za sobom divno toplo leto i čudesni svet južne zemljine polulopte. Na daleka prekomorska putovanja oduvek su se otiskivali oni sa neodoljivom željom da utole glad za upoznavanjem drugih svetova, a ja sam načela tek delić, i znam da ću još dugo sređivati misli i ređati slike u glavi. Ali svaki trenutak, svako lice koje sam videla, svaki kutak u koji sam zavirila, deo su jednog drugačijeg sveta i nikakvi filmovi, fotosi i tuđe priče ne mogu da dočaraju njegovu stvarnost. To jednostavno treba lično da se oseti i doživi.

0 коментара: